Bakir
Napomene:
- Ovaj članak je lična priča1
- Naslovnica se odnosi na moju blesavu ideju da kancelariju “bring.out” pretvorim u stonoteniski trening centar.
Logo je napravio moj drug Mile Srdanović.
Uvod
Moj sin Bakir je bio prvak Bosne i Hercegovine u stonom tenisu u najmlađoj kategoriji (subkadeti). Stoni tenis je igra koja najbolje demonstrira odnos vještine i mentalne snage. Bez vještine je nemoguće pobijediti protivnika. Međutim, veća uvježbanost (tehnika) ne daje ti garanciju da protivnik koji ima slabiju tehniku ali je “pametniji” neće pobijediti.
Pametan igrač(ica)
Pametan igrač dobro uočava i sposoban je iskoristiti sve slabosti protivnika.
Primjera radi, ako je protivnik eksplozivan i tu dominira, on “umrtvljuje igru” da bi ga uveo u ritam u kome je on bolji. Naravno, ovo su strategije koje možemo primjetiti u svakom sportu. Ali stoni tenis je jedan od onih gdje je taj element nevjerovatno istaknut. Često sam u mladosti čuo (i ja sam kao dijete igrao) da je stoni tenis “igra za pametne”. Potvrdu te teze sam vidio u primjerima stonotenisera koji su iskoristili svoju vještinu da sa sportskim stipendijama završe fakultete (najviše Bosanaca je išlo u Zagreb - tamo je stoni tenis uvijek bio najbolji u bivšoj državi i davali su dobre stipendije).
Finalni turnir
Tokom čitave godine Bakir je nadmoćno bio prvorangiran na rang listi. Bakir je tokom čitavog turnira dominirao. Imao je odličnog mladog trenera Amara koji je sa njim vrijedno radio predhodne godine. Sve je izgledalo izvjesno. Svi su vidjeli titulu u Bakirovim rukama.
Finalni meč
Bakirov protivnik je bio mlađi godinu-dvije, što je u tom uzrastu velika razlika. Banjalučanin (ne mogu se sjetiti imena) je imao sjajnu tehniku, agresivan pristup igri. Odmah je pokazao da to neće biti rutinski meč za Bakira - dapače! Početak je bio u cjelosti na strani mladog Banjalučanina. Uloga favorita je stvorila dodatni teret Bakiru - sve ono u čemu je bolji je za tren nestalo. Banjalučanin je nasumice “iskakao” (kada “forhend” potezom preuzimaš loptice koje idu u “bekend”) i sve usješno pogađao. Sve je slutilo na Bakirov fjasko. Međutim, Amarovi “time-out”-i u pravo vrijeme su pomogli da se Bakir konsolidira2. Bakir je “povratio svoju igru”, protivnik postpuno izgubio svoj ritam.
Meč je bio neizvjestan do kraja. Bila je to viteška borba.
Bakir
Bakir je uvijek bio ono drugačije dijete u odnosu na stariju sestru i mlađeg brata. Školski primjer introverta. Jedan od glavnih razloga zbog koga smo supruga i ja forsirali stoni tenis. To je praktično bila naša strategija izlaganja Bakira spoljnom svijetu.
Dženana
Moja supruga bi često govorila tonom punim brige i zebnje:
Moj Bakir je nevidljivo dijete!”
Iza toga su redovno padale iskre između nas. Ja bih redovno “poludio”. Međutim, kada malo razmislim, moja žena je imala sjajnu strategiju. Majka i psiholog. Ubitačna kombinacija. Svaki put kada bih ona rekla kako je moj Bakir nevidljiv ja bih još više energije uložio u rad sa Bakirom.
Ernad
Bakir i ja smo uvijek bili u jednom emocionalom rolokosteru. Ta briga da se moje dijete neće moći izboriti u svijetu koji ga čeka, a koju su Dženanine priče dodatno potpirivale, stvorila je između nas dvojice posebnu vezu. Moja posvećenost tom cilju je bila takva da sam preuredio kancelariju da bih u nju stavio profesionalni stonoteniski sto. Bila je to još jedna u nizu mojih blesavih ideja. Svejedno, niko me u tom naumu nije mogao spriječiti. U kancelariji sam sa njim radio dodatne treninge. Najbitniji trening je bio ovaj:
Bakire, sada ćeš naučiti sebe bodriti. Kada napraviš dobar potez i dobiješ poen, stisni ruku pogledaj protivnika u oči, pa ne skidajući pogled sa njega reci: Tooooo!
Ono što je drugoj djeci bio instikt, Bakir i ja smo vježbali danima! Bilo je tu plača i suza, moje dernjave, ali je Bakir na kraju naučio reći “Tooooo!”
Bakir, nakon stonog tenisa
U posljednjem razredu osnovne škole Bakir je došao i rekao:
Stoni tenis nije za mene. Neću više trenirati!
Danima nakon toga bio u stanju koji najbolje opisuje izreka “morali su mi mašica šećera davat’”. Sva energija i trud su mi izgledali zalud. Zašto sam dijete forsirao toliko?! Hoće li iza svih tih napora i rada ostati išta korisno za njega? Je li moj projekat čelićenja Bakira, kao ini drugi projekti, propao?!
Bakir je nakon drugog razreda srednje škole otišao u Veliku Britaniju. Bilo je vrijeme korone. Radi toga je čitavu godinu morao ostati u Velikoj Britaniji. Međutim, gle čuda! Bakir je procvjetao. Nikada tokom tog boravka nije zakukao “teško mi je, ne mogu!”. Ispostavilo se da je moj Bakir jak ko beton! Allahu ekber!
Bakir, fakultet
Bakir je nakon srednje škole aplicirao za nastavak studija u USA. Koledži traže da kandidati napišu esej. Bakirov esej je imao radni naslov:
Toooo!
La havle ve la kuvvete illā billāh
Nema snage niti moći osim kod Allaha.
Ko je stigao do ove rečenice, svaka mu čast! Ovaj pasus nosi to ime zato što je moja prva asocijacija na Bakirove mečeve učenje ove dove. Zato moj opis finalnog meča i svega drugog vezanog za njega uzmite sa rezervom. Jedino čega se kristalno sjećam iz tog perioda je ova dova.
Footnotes
-
Prvi razlog je taj što sam ga počeo pisati na linkedin pa sam brzo dosegao limit u broju znakova. Međutim, kako su moj život i “bring.out” naposlijetku jedna priča ima smisla da se nađe na ovom mjestu. ↩
-
Povjerenje koje igrač ima trenera je u tim situacijama najvažnija stvar. “Iskakanja” koja su u prvom dijelu čudesno razarala protivnika sada su postala nasumični odlasci u prazno i “lagani” poeni za Bakira. Šta se desilo!? Desilo se to da je Bakir “vratio mozak” u svoju igru te promijenio dinamiku meča. ↩